Smije li katolik biti za slobodno tržište?

Već me nekoliko ljudi danas zaskočilo s pitanjima vezanim za nedavne izjave kardinala Maradiage, inače jednog od glavnih savjetnika pape Franje, koje je dao na konferenciji znakovitog naslova “Erroneous Autonomy: The Catholic Case Against Libertarianism”. Nisam se mislio posebno baviti ovim pitanjem, ali budući da vidim da su mnogi ljudi zbunjeni ovim i sličnim izjavama, ipak ću komentirati.

PhotoFunia-10fb7d_o

Prije svega, treba razlikovati izjave crkvenog učiteljstva (magisterium) koje su za katolike obvezujuće, od osobnih mišljenja visokih crkvenih dužnosnika. Ukratko, crkveno učiteljstvo sačinjavaju oficijelni dokumenti Crkve koje se tiču vjere i morala, a koje je odobrio papa. To mogu biti papinske enciklike ili bule, kao i zaključci ekumenskih sabora koji na sebi imaju papin potpis. Sve druge izjave crkvenih dužnosnika – bilo da je riječ o neslužbenim obraćanjima ili pak o službenim dokumentima koji se ne bave pitanjima vjere i morala – treba držati osobnim mišljenjima onih koji ih izriču. S njima se nismo dužni složiti, pa makar taj visoki izvor bio i sam Sveti Otac.

That being said, pogledajmo što je kardinal Maradiaga točno izjavio. Dok ne iziđe prijevod na hrvatski (ako uopće iziđe), komentirat ću tekst na engleskom.

“This economy kills,” said Cardinal Oscar Rodriguez Maradiaga, quoting Francis frequently in a speech delivered at a conference on Catholicism and libertarianism held a few blocks from the U.S. Capitol.

Ovdje uopće nije jasno na koju ekonomiju kard. Maradiaga misli. Budući da je riječ o citatu pape Franje, trebalo bi pogledati kontekst. Moguće je da je papa mislio na ekonomsko uređenje koje je trenutno na snazi u njegovoj rodnoj Argentini. U tom slučaju se slažem s rečenim.

The pope, Maradiaga said, grew up in Argentina and “has a profound knowledge of the life of the poor.” That is why, he said, Francis continues to insist that “the elimination of the structural causes for poverty is a matter of urgency that can no longer be postponed.”

Slažem se. Siromaštvo je veliki svjetski problem i uklanjanje strukturarnih uzroka siromaštva trebao bi biti jedan od svjetskih prioriteta. I upravo zato sam i pokrenuo ovaj blog, jer smatram da su državni intervencionizam, centralno planiranje i općenito welfare state glavni uzroci siromaštva u svijetu.

“The hungry or sick child of the poor cannot wait,” the cardinal said.

Točno! I zato pod hitno treba odustati od socijalističkih tlapnji i omogućiti slobodno tržište, u kojem će svi – a ponajprije najsiromašniji – dobiti svoju priliku.

Maradiaga, who heads a kitchen cabinet of eight cardinals from around the world that Francis established to advise him shortly after his election last year, also argued that personal charity was insufficient to solve global problems.

E sad smo već na skliskom terenu. Kardinal tvrdi da nije dovoljno da ljudi slobodno daruju svoj novac siromašnima, već da ih država na to treba prisiliti. Ne slažem se s time, naprotiv. Mislim da bi siromasi dobili više pomoći kada bi ljudi počeli osjećati osobnu odgovornost da im pomognu. Kada je država glavna pomagačica, onda dolazi do difuzije odgovornosti i na kraju potrebiti dobiju manje. To pokazuje i tzv. World Giving Index, o čemu sam pisao ovdje: (Ne)kultura doniranja.

“Solidarity is more than a few sporadic acts of generosity,” he said.

Ali ako darivanje nije slobodno, o kakvoj onda solidarnosti mi pričamo?

Instead, he said, solidarity with the poor, as envisioned by Catholic social teaching, calls for “dealing with the structural causes of poverty and injustice.” The cardinal stressed that the church “by no means despises the rich,” and he said Francis “is also not against the efforts of business to increase the goods of the earth.”

OK, drago mi je da smo barem tu načisto.

“The basic condition, however, is that it serves the common good,” he said.

I tu se slažem. Ali pitanje je kako služiti općem dobru? Ja smatram da ništa ne služi općem dobru toliko učinkovito koliko slobodno tržište, kako je to opisao Adam Smith i kako se nebrojeno puta pokazalo u praksi.

Trickle-down economics, he said, is “a deception,” and he declared that the “invisible hand” of the free market — the famous theory advanced by the 18th-century philosopher Adam Smith — was instead being used as a cruel trick to exploit the poor.

Ovo je jako smiona tvrdnja, a uz to i netočna. Upravo suprotno, nebrojeni primjeri iz svijeta pokazali su nam da su ekonomije utemeljana na Smithovim načelima najbolje u izlasku iz siromaštva i podizanju životnog standarda svih građana, uključujući i ekonomski najslabije.

Maradiaga at one point brushed aside the fierce criticism that many conservatives have leveled at Francis by noting that “many of these libertarianists do not read the social doctrine of the church.”

Bespotrebno podcjenjivanje. Uvjeren sam da je većina katoličkih intelektualaca koji zastupaju načela slobodnog tržišta itekako dobro upoznata sa socijalnom naukom Crkve. Evo, i ja sam nadahnuće za ovaj blog našao u Kompendiju socijalnog nauka Crkve. A na nedavno održanom Kulfestu održao sam i javno izlaganje o kompatibilnosti socijalnog nauka Crkve sa idejama slobodnog tržišta i ograničene državne vlasti (limited government). Uostalom, može se pokazati da temelje Austrijske ekomoske škole valja potražiti upravo u kršćanskoj skolastičkoj filozofiji.

“But now they are trembling before the book of Piketty,” he said with a laugh, referring to the controversial best-seller on the wealth gap by the French economist Thomas Piketty. “At least it is making them think,” he added.

Ne znam tko to drhti pred Pikettyjem, pogotovo nakon svih kritika na račun metodologije i obrade podataka koju je koristio da izvuče svoje zaključke. (1, 2, 3, 4, 5, …) Ali dobro, malo humora nikada ne škodi.

Kao zaključak mogu samo ponoviti da se u osnovi slažem s kardinalom Maradiagom oko toga da je siromaštvo velik i ozbiljan problem te da je ključno što prije pristupiti rješenju tog problema. Ono oko čega se ne slažemo je način na koji to treba učiniti. Dok kard. Maradiaga smatra da je najbolji način da se pomogne siromasima država socijalne pomoći koja će im dati ribu, ja držim da je najbolji način da im se pomogne država slobodnog natjecateljskog tržišta koja će ih naučiti pecati.

16 misli o “Smije li katolik biti za slobodno tržište?

  1. Tijekom nedavnih poplava, na Facebooku i news portalima sam svaki dan čitao komentare tipa: “ljudi se sami organiziraju i prikupljaju pomoć, uplaćuju novac itd., a glupi/zli/nesposobni političari ne rade ništa. Država bi trebala brinuti za građane.”
    Da nam na poreze i prireze i ostala davanja ne odlazi većina plaće, puno bi lakše i puno bi više sami donirali, i još se ne bi žalili na državu. Ali socijalna država koja dijeli svima šakom i kapom je nedosanjana želja prosječnog stanovnika Balkana.

  2. Odličan komentar.
    I ja sam mišljenja da je slobodno tržište najkraći put iz siromaštva u opće blagostanje.
    Naravno da slobodno tržište ne odgovara svima, paraziti i ljenčine više vole “pravedno” dijeliti rezultate tuđeg truda.
    Naravno da ljudi trebaju biti solidarni i jedni drugima pomagati, da svatko tko ima dvije košulje treba u nevolji jednu dati onome tko nema ni jednu, ali to uvijek mora biti osobna slobodno donesena odluka.
    Kada država otima jednima da bi dala drugima to se u pravilu ne može zvati solidarnošču – to je uvijek pljačka koja ubija čovjecnost i u onoga koji prima i u onoga koji je opljačkan.
    Državna pljačka putem poreza guši slobodno poduzetništvo i jača parazitizam što neizbježno vodi u ogorčenost i siromaštvo.
    Ogorčeni i siromašni ljudi ne mogu biti nesebični i solidarni i zato mislim da je socijalistička preraspodjela duboko nehumana i antikršćanska.

  3. Odlično! Ipak, ja bih tek neznatno doradio zadnju rečenicu, i time naravno u potpunosti promijenio smisao:
    “… ja držim da je najbolji način da im se pomogne država slobodnog natjecateljskog tržišta koje će ih naučiti pecati.” ;)

    ili možda u potpunosti izbacio državu iz domene podučavanja. Država je u tom smislu uskraćena.

  4. Povratni ping: Petak, 6.6.2014. – uz jutarnju kavu preporučujemo | Quo Vadis Croatia

  5. Dragi Katkapital (& dr.),

    mene zanima gdje je završava konzervativizam, a gdje počinje libertarijanska ideologija.

    Jer, dostojno je da jedan katolik bude konzervativan (konzervativizam, znamo, nije ideologija – to je stav da treba očuvati ili obnoviti ono što se dokazalo dobrim i uspješni(ji)m); nije dostojno da se odaje nekakvoj ideologiji.

    A da se razumijemo: ovo što ti zoveš “konzervativizmom” je konzervativno – u SAD. To je podsjećanje na jedno uspješno doba sa kraja 18. i početka 19. stoljeća kada je jedno mlado i (protestantski) pobožno agrarno društvo uspjelo oranizirati društvo bez obiteljskih i drugih korporacija. Poslije su došle poslovne korporacije (“monopolističko – kolonijalistički kapitalizam”), pa se već stoljeće i pol muči američka protestantska duša sa time kako da pomiri svoju bazu u ruralnoj arkadiji sa stvarnošću jednog kapitalizma koji je organiziran dijametralno suprotno od onoga što su “oci Republike” imali na umu.

    Jer da se razumijemo: u Europi onog doba je biti konzervativan, značilo braniti korporacije – razne crkvene redove i socijalne bratovštine, te cehove (koji su također bili organizirani kao pravne osobe crkvenog prava, a služili su kao tržišni regulatori i regulatori minimalnih prava radno ovisnog članstva). To je u ono vrijeme bio konzervativizam za Švicarca, Talijana ili Španjolca.

    U svojim američkim kolonijama nije britanska vlast promovirala skoro pa nikakve korporacije (čak je i odvjetnička komora ustrojena tek 1870.-ih godina), a kako su zavičajne i obiteljske veze kod novonaseljenog stanovništva bile prilično plitke – uspjelo se stvoriti prilično uspješno društvo koje se jako razlikovalo od europskih uzora. Primjerice je nastala dobra tradicija radosnog dobročinstva – Amerikanci znaju dobrovoljno i s radošću pomagati kolege i susjede u nevolji.

    U Hrvatskoj onog doba, stvar je bila drugačija: pomoći kolegu ili susjeda u nevolji bila je duboko ukorijenjena obveza, koja je imala i pravne reperkusije (naravno da su članovi ceha morali osigurati obrazovanje djece umrlog ili invalidnog člana, i uzdržavanje za udovicu i nejačad), ali su ljudi takvo uzajamno pomaganje sagledavali kao duboku moralnu obvezu.

    Evo zapravo iz poklada izvornog katoličkog konzervativizma: jezgrovite riječi enciklike Lava XIII. “Rerum novarum” iz 1891. godine:

    “Kad su u prošlom stoljeću dokinuti obrtnički cehovi, a mjesto njih ništa nije osnovano kao pomoć radnicima i kad su same ustanove i javni zakoni napustili vjeru otaca, došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji. Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, takoda je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda.”

    I sada, ako su duboko antikatolički nastrojeni američki protestanti s kraja 18. i početka 19. stoljeća uspjeli izbaciti sve što im je iole mirisalo na katoličku tradiciju (a cehovi, bratovštine i crkveni redovi definitivno spadaju u kategoriju “katolička tradicija”) i otvorili vrata jednoj Americi u kojoj svaki propali obrtnik, trgovac, seljak ili intelektualac može uredno odseliti u drugi novosnovani grad stalno rastuće zemlje i započeti iznova (poslije su im irski i talijanski katolici malo narušili koncepciju) – zašto bi netko smio smatrati da je (pro)američko libertarijanstvo nešto, što bi se u ovom našem dijelu svijeta smjelo dičiti imenom “konzervativno”?

    Što to u Hrvatskoj “konzerviraju” ideje da primjerice treba ukinuti obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje? Fiks – ideju konzervativaca iz SAD koji su uvjereni da su efikasniji i pošteniji privatni fondovi zdravstvenog osiguranje, nego oni državni. Based on what? Na dogmama libertarijanstva?

    (Ja dopuštam da bi privatni fondovi tog tipa možda bili efikasniji – zapravo su nam globalistički “dogmatičari” i nametnuli obvezu da imamo II. mirovinski stup organiziran u vidu privatnih korporacija. Samo za sada ne vidim nikakvih zbiljskih dokaza u tom pravcu.)

    Uglavnom, za mene kao katolika su one dogme koje im propisuje Katolička Crkva posve dovoljne, hvala lijepa.

    Za drugo, molim dokaze. Ne ideologiju.

      1. U Americi 19. st nije postojao nikakav “monopolistički kapitalizam” nego izuzetno kompetitivan laissez-faire ili da budem precizniji vjerojatno nešto najbliže laissez-faireu što je čovječanstvo vidilo.
      2. Američki “founding fathers” nisu imali jedinstvenu viziju društva kojeg žele stvoriti pa onda ni kasnije doba ne može biti dijametralno suprotno tome. Pojednostavljeno, politička podjela koja je postojala pri osnivanju republike postoji u dobroj mjeri i danas između liberalne (u klasičnom smislu) i etatističke opcije koja se može personificirati u sukobu Jefferson vs. Hamilton.
      3. Konzervativizam je ideologija. Reći da nije idelogija nego samo očuvanje tradicionalno dokazanog ima smisla isto kao reći da liberalizam nije ideologija nego samo očuvanje individualnih sloboda.
      4. S ocjenom da u hrvatskom kontekstu poziciju autora bloga u doslovnom smislu nije najsretnije zvati konzervativnom se slažem jer se ovdje ništa ne konzervira niti se išta iz prošlosti konzervira. No s druge strane nije to ništa neobično, političke oznake jako variraju ovisno o mjestu i vremenu u kojem se koriste. U europskom kontekstu danas ta oznaka i stavovi koji su iza nje bi bila razumljiva.
      5. Da su privatne, doborovoljne institucije pa tako i razni fondovi efikasniji se bazira na nekoliko stoljeća ekonomske teorije, empirije i ono što je vjerojatno u praktičnom smislu najbitnije, da su svi državni mirovinski fondovi kad bi se iskreno knjižili u bankrotu.
  6. Pošten odgovor, Pike.

    Evo replika:

    A.: nisam o govorio o “monopolističkom kapitalizmu” u SAD u cijelom 19. stoljeću, nego sam doslovno napisao: “Poslije su došle poslovne korporacije (“monopolističko – kolonijalistički kapitalizam”), pa se već stoljeće i pol…”. Dakle “stoljeće i pol” unatrag počinje nekako nakon Američkog građanskog rata. U to vrijeme definitivno imamo velike kompanije koje samima sebi uređuju tržište eliminirajući konkurenciju: telegrafska Western Union Company postoji od 1851. godine, željeznička Union Pacific Railroad od 1862. godine (to su samo primjeri, koliko god značajni bili za gospodarsku povijest SAD).

    Konzervativni poduzetnički milje u SAD se sa izazovom velikih kompanija nastojao suočiti pravnim i političkim sredstvima, pa već 1890. godine imamo prvi “antitrustovski” federalni zakon, tzv. Shermann Act. I prije toga je bilo takvih zakona na razini pojedinih saveznih država. Shermannov zakon je bio reakcija u prvom redu na monopolističke spačke Standard Oila (glavnog uzroka uzrečice “bogat kao Rockefeller”), koji je dugo vremena odolijevao njegovoj efektivnoj primjeni – tek je 1911. godine izgubila ta kompaniju epohalno važnu parnicu Standard Oil v. United States.

    B.: Ako američki “Founding Fathers” i nisu imali posve jedinstvenu viziju budućnosti svoje domovine – nitko među njima nije imao viziju u kojoj će nacionalno gospodarstvo (pa onda u velikoj mjeri i nacionalna politika) biti u rukama velikih korporacija. U vrijeme Američke revolucije d.o.o. (“Ltd.”) nije uopće postojalo, a dioničko društvo je bilo ime za nekolicinu velikih kololnijalističkih poduhvata u kojima su europski bogataši u “duplom pasu” sa europskim kraljevskim kućama nametalu hegemoniju u prekomorskim zemljama.

    C.: Možda je američki konzervativizam ideologija: naime u onoj mjeri u kojoj su američke dobre tradicije zasnovane na dubokim korijenima liberalne ideologije.

    Međutim, ukoliko su primjerice američki konzervativci s kraja 19. i početka 20. stoljeća stoljeća bili očiti liberali, ne znam koliko bismo to smjeli primijeniti na ruske konzervativce iz istog doba (vidjeti pod Ivan A. Ilyin, Nikolaj Berdjajev, Vladimir Solovjev ili Fjodor Dostojevski – pisci omiljenog štiva Vladimira Putina i njegovih “novih Rusa”). Ili na koncu, za konzervativce u Kini ili Turskoj toga doba – naime na ljude koji su nastojali očuvati i osnažiti ono što su smatrali dobrim u baštini svojih naroda i zemalja, pred najezdom novotarija koje su im donosili liberali sa Zapada.

    D.: O.K., neka je tako. Ali onda se treba zakititi nazivom “liberter”, a ne “konzervativac”: to bi bilo intelektualno poštenije.

    E.: Dozvoli da budem skeptičan: ideja rješavanja mirovinskog osiguranja na bazi tzv. kapitalizirane štednje je prilično opasna improvizacija, zasnovana na uvjerenju da će budućnosti doista postojati neko globalno tržište kapitala koje će osiguravati pouzdane prihode od rada rastućih kontingenata radne snage u ekonomijama trećeg svijeta, kako bi se osiguravale mirovine za sve dugovječnije umirovljenike u demografski slabim zemljama visokorazvijenih zemalja.

    Mirovinski sustav gerenacijske solidarnosti Bismarckovog tipa u suštini ne može bankrotirati – naime on i nije zasnovan na ulaganju kapitala i u principu kapitala ni nema. Može doduše doći u situaciju da osigurava manje prihode za umirovljenike, ukoliko broj aktivnih osiguranika opada ili ima opadajuće prihode. Slično uostalom kao što se “II. mirovinski stup” u SAD (nešto što je za vrijeme Reaganove administracije učinjeno obveznim u SAD, te je potom kao zakonom nametnuta obveza promovirano diljem svijeta) bio grozno “srozao” povodom burzovne krize prije nekoliko godina. Međutim obvezni “II. mirovinski stup” iznimno odgovara ekonomici velikih korporacija – ta je njegova funkcija financiranja velikih kompanija i stalnog dotoka novca na burze po mojem mišljenju puno značajnija od osiguravanja mirovina za tzv. “radno ovisno stanovništvo”.

    • A. Znam na što si mislio, a tvoja replika je samo to i potvrdila. Uobičajen pogled na tzv. Gilded Age. Uobičajen i pogrešan. Firma ma kako velika je vrlo ogranična u tome što može raditi na tržištu ako je to to slobodno tržište. Jesu, firme su pokušavale na razne načine osigurati sebi bolji i stabilniji položaj na tržištu, ono što će ti malo tko reći je da su svi ti pokušaji (koje ti smatraš nepoželjnim) propali, a da je jedini način stjecanja bogatstva na slobodnom tržištu ponuditi neku kombinaciju boljeg i/ili jeftinijeg proizvoda.
      Sa Standard Oilom i Rockfellerom nema ništa sporno za društvo u ekonomskom smislu, osim ako ti ne smeta sama činjenica da je netko bogat. Standard Oil je efikasnije od drugih organizirao vađenje, preradu i distribuciju nafttnih proizvoda. U svoj toj hajci oko Standard Oila, opet, malo tko će ti reći da je upravo u najvećoj mjeri zahvaljujući njemu cijena petroleja konstantno padala kroz cijelo to razdoblje i to ne trivijalno nego za nekih 90%. Ili drugačije rečeno potrošačima je isporučio jeftiniji i kvalitetniji proizvod (firma se zvala Standard jer je Rockfeller standardizirao kvalitetu isporučenog petroleja što možda ne zvuči jako impresvno iz današnjeg kuta, ali tada je značilo doslovno život i smrt. Petrolej se koristio za rasvjetu, a nije bila rijetkost da se zbog loše prerađenog petroleja ljudi otruju.)
      Sama činjenica da je uveden nekakav zakon, Shermannov Act u ovom slučaju, ne znači da je bio i potreban i da je njegovim usvajanjem stanje poboljšano. Teško da bi se netko složio da je donošenje Hitlerovog zakona protiv Židova dokaz da su Židovi bili problem u ondašnjem njemačkom društvu i da je zakon stanje poboljšao. Moglo bi se na dugo i na široko pričati o štetočinskim posljedicama Shermann Acta no zadržimo se samo na Standard Oilu u ovom slučaju. Tvrdnja je da je firma opravdano razbucana jer je praktično sama držala cijelo tržište i postala je prijetnja za razvoj pa država mora uskočiti i riješti stvar. Ima jedan mali problem s tom pričom, a to su povijesne činjenice. Standard Oil je dosegao vrhunac krajem 19.st, a od onda mu je tržišni udio konstantno opadao i pao mu je s nekih 90% na oko 60% u trenutku demontaže i imao je preko 100 direktnih konkurenata. Kako je moguće ako sam “kontrolira tržište” da ga gubi i od kuda sva ta konkurencija? Moguće je jer su konkurenti bolje prepoznali nove okolnosti. Elektrifikacijom petrolej gubi na važnosti, a usponom automobila dobijaju na važnosti motorna goriva. Drugi su to prije prepoznali i preorijentirali se. Dok je Standard Oil bio inovativan bio je i nagrađen, kad je to postao netko drugi tad on slavi. Zato gore i stoji “izuzetno kompetitivan laissez-faire”. Nisu potrebne nikakve antimonopolske agencije nego samo slobodno tržište jer monopol je privilegija dobijena od države. Kad se pogleda detaljnije u rad tih agencija onda se vidi da se one skoro isključivo bave ograničavanjem konkurencije i dizanjem cijena za potrošače.

      B. Pa sad, Hamilton je eksplicitno zagovarao protekcionistčke mjere pod opravdanjem “razvoja domaće industrije”. Tada vjerojatno nitko nije mogao zamisliti npr. Fordovu tvornicu, ali firme i burza nisu bile nepoznati pojmovi.

      C. U osnovi se slažem. Konzervativac u Hrvatskoj 80ih je komunist, konzervativac u 18.st. u Francuskoj je rojalist, konzervativac u Rimu u 1.st BC je republikanac…

      D. Ne bih ja to zvao nepoštenim, to su vrlo fluidni pojmovi, sklizak je to teren :)
      http://en.wikipedia.org/wiki/Liberal_conservatism
      http://en.wikipedia.org/wiki/Conservative_liberalism
      http://en.wikipedia.org/wiki/Libertarian_conservatism

      E. Privatni mirovinski fondovi se baziraju na stvarnoj štednji čije je stanje u svakom trenutku moguće znati, iza njega stoji stvarna imovina (u hrvatskom slučaju doduše stoji u velikoj mjeri državni dug no to je druga priča). Državni mirovinski se baziraju na političkom obećanju da će se u budućnosti oduzeti od budućih mladih da bi se dalo današnjim mladima. Da bilo tko od nas pokuša napraviti nešto slično istog trena bi završio u zatvoru zbog prevare, čisti Ponzi.

      Fora ti je ovo “u suštini ne mogu bankrotirati”. Da, kad promijeniš definiciju bankrota onda ne mogu. To je kao da ti ja posudim 100kn, a ti kažeš da je u suštini nemoguće da mi ne vratiš dug, ali da se može dogoditi da mi vratiš 10 lipa :)
      Cijela ideja i je da je obećano nešto konkretno, a da kad se to prebroji onda se vidi neodrživost tog obećanja i zato jesu mirovinski sustavi kaputt.

      Ameri imaju klasični socijalistički mirovinski (više njih zapravo kad se uzmu u obizir i savezne države), a Reagan je dizao stopu poreza za mirovinski fond da ga održi jer je gle čuda bio u crvenom ( i gle čuda i opet je).

  7. Mirovinski sustav generacijske solidarnosti je pljačka najgore vrste.
    Bezobzirno trošenje sadašnjih prihoda uz zaduživanje djece i unučadi za buduće mirovine. Nemoralni sustav koji potiče neodgovorno ponašanje, onemogućuje štednju, zamagljuje očiglednu pljačku i potiče bezbrižno dugoročno zaduživanje.
    Sve pod parolom “pleti kotac ko i otac”, tako su nas zadužili naši oci pa neka naše dugove vraćaju naši unuci i praunuci.
    Bojim se samo da će naši unuci i praunuci biti pametniji od nas, pa kad budemo tražili svoja “mirovinska prava” s pravom će nas pitati:
    Pa što niste štedjeli za mirovinu dok ste mogli?
    Gdje vam je bila pamet?
    Žao nam je, ali sad kusajte što ste si skuhali!
    Dakle, spas trebamo tražiti u 2. i 3. stupu, nema sigurne mirovine bez mirovinske štednje.

    • Dandy, slažem se s dijagnozom, ali u vezi lijeka spas treba tražiti izvan svih stupova koje nameće vlada.
      Osobno ja mislim da sam pronašao formulu koja mi savršeno odgovara, a to je kombinacija plemenitih metala i dionica (tradicionalnih i kripto-dionica, tj. dionica koje su izdane i denominirane u kriptovalutama) i to skoro sve izvan kandži parazitskih vlada RH. Ne vidim baš nikakvu potrebu za susretljivom državom i njenim doprinosima ekonomskoj misli štednje, očuvanja i oplodnje kapitala. Kad bi mi cilj bio iza sebe ostaviti neotplative dugove, svakako bih ih pitao za savjet!

      Postojeće stupove bi trebalo smjesta raspustiti u sklopu sveopće deregulacije. Tako nešto je naravno nemoguće iz mnoštva razloga. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi prvostupaši reagirali na povlačenje (vraćanje) novca onima koji su ga uplatili u drugi i treći stup, dok je njihov novac zarobljen u piramidskoj šemi prvog stupa… Jedan od jakih razloga zašto se to neće dogoditi je da vlada želi novac iz drugog stupa “privremeno” prebaciti u prvi.

      KatKapital: jako dobro si to obradio, iako si krenuo s pozitivne strane ispitujući da li postoji što negativno. Da si krenuo s negativnim stavom, možda bi se odmah na početku upitao što to znači kad se čovjek pojavi na skupu kojem je svrha anti-libertarijanizam. Iako je moguće da bi se netko mogao na takvom skupu pojaviti sa svrhom da brani libertarijanizam, čini mi se da to ovdje nije bio slučaj :-)
      Što se mene osobno tiče ne bih ga kritizirao, ali kako su neki umjereni libertarijanski kritičari rekli, istup u namjanju potvrđuje važnost neovisnosti države od crkve i mislim da je to prilično dobra umjerena kritika tog nastupa.

      • Dragi moji, živo sam oduševljen vašim oduševljenjem za velike kompanije. A neka vam.

        Moja vizija slobodarstva i konzervativizma je davanje pažnje čovjeku koji ozbiljno – predano, okretno, znalački – radi. I štedi. “Konzervativni” stav možete u hrvatskoj naći kod seljaka, obrtnika, ribara … onih i onakvih ljudi koji su na svojim rukama stoljećima nosili brigu za opstanak svojih obitelji i svojega naroda u prečesto kompliciranim okolnostima. I naposljetku su u tome vrlo često i uspijevali. Naposljetku i kod intelektualaca koji nastoje biti produktivni, samostalni, koji nastoje nešto stvoriti: kao ljudi koji faktično pokreću neke firme, obrte, neke geodetske urede, zubarske ordinacije, osnivaju radio stanice, sade lavandu, stvaraju umjetnost u svojim ateljeima i obnavljaju antikni namještaj i svojim radionicama …

        Tu se “konzervira” radišnost, odgovornost, poduzetnost, štedljivost, briga za druge.

        I to je doista dio hrvatske povijesti – tako npr. i u Republici sv. Vlaha, koja je počivala baš na radu i inicijativi marljivih obrtnika, pomoraca, trgovaca. Čak i plemića – imali su oni često više imanja, ali im je jedina “korporacija” bila – Republika.

        Tih skoro dvjesto tisuća hrvatski obitelji sa obrtima i malim poduzećima su prava kičma ove zemlje, i jedino što nas još uvijek izdiže iznad statusa “tamnog vilajeta” u kojemu treba završiti nekakvu školu i iseliti se. Sve ako i oni prečesto snatre o “dobrom i sigurnom” radnom mjestu za svoju djecu, koja će živjeti komfornije živote na nekoj državnoj ili korporativnoj sisi.

        Možda će Rockefelleri zaposliti još nekoga nakon Davorina Šterna, i staviti u Trilateralnu komisiju još nekoga nakon Franje Lukovića i Kolinde Grabar Kitarović. Samo mali broj njih, međutim: ne razbacuju se takvi bespotrebno ni apanažama, ni uslugama. Premala je njima Hrvatska, da bi oni u nju gurali neke svoje velike investicije; takve koje zapošljavaju više od šačice yuppieja.

        Možda neki LGBT-ovci i ini manjinci još i imaju ozbiljnije šanse za neku 113. nevladinu udrugu; bojim se međutim da je nama ostalima nada u nekim prozaičnijim stvarima za koje ćemo se morati izboriti u suradnji sa jednako malim i nezanimljivim Hrvatima – npr. u organiziranju planinarenja za turiste, uzgoju šitake gljiva, u uzgoju krava na slobodnoj ispaši na zapuštenim poljima, melioraciji poljoprivrednih površina pomoću podzemnih voda koje su slučajno tu jer nisu morali čekati Državu da završi kanal Dunav – Sava, u organiziranju jeftinog i zgodnog smještaja za ne-osobito-bogate umirovljenike iz Nizozemske i Danske …

        Ukratko, dragi moji, dok god čeznete za sisom velike kompanije, neiskren vam je taj stav zgražanja nad narodom koji hoće na sisu države (ili Države, sa velikim “D”).

        Mogu, međutim, reći da mi se (ozbiljno!) sviđa ideja sa dugoročnom štednjom u plemenite metale: nastojati ću malo proučiti te fore sa srebrom i sličnim. Možda budem imao više od dvije tisuće kuna da investiram u takvo što, dok budem shvatio kako to funkcionira.

  8. “Mislim da bi siromasi dobili više pomoći kada bi ljudi počeli osjećati osobnu odgovornost da im pomognu.”
    Je, to bi bilo jako lijepo – i neostvarivo.
    Solidarnost je nažalost najčešće obrnuto proporcionalna materijalnom bogatstvu i moći (Mk 12,38-44, Lk 16,19-22).
    Ne odobravam socijalizam ni etatizam, samo ukazujem na utopizam gornjeg citata.

    • Solidarnost je nažalost najčešće obrnuto proporcionalna materijalnom bogatstvu i moći

      Podaci to ne pokazuju, upravo suprotno. Spomenuo sam već World Giving Index, pogledajte ovaj post, posebno grafikon koji se tamo nalazi. Amerikanci, Novozelanđani, Kanađani, Britanci… najbogatije zemlje i najdarežljiviji građani. Kongo, Albanija, Kina, Hrvatska, Grčka… najjadnije zemlje i najškrtiji građani. Pročitajte post koji sam linkao, vidjet ćete o čemu govorim.

    • Solidarnost je obrnuto proporcionalna slobodi. Što su ljudi slobodniji to su i solidarniji s drugima.
      U socijalizmu nema slobode, pa nema ni osobnog osjećaja odgovornosti za drugoga. Majčica država (partija na vlasti) brine o svemu. Ljudi su neodgovorni, nehumani i jadni. Ljudi u socijalizmu prestaju biti osobe, nema individualnosti, nema osobne odgovornosti za drugoga i nema kršćanskog milosrđa.

  9. Hrvatinaa,

    Ne znam odakle si stekao dojam da ja promičem nekakvu ideologiju. Ekonomski stavovi koje zastupam nisu dogme, već nešto što je proizišlo iz mog osobnog promišljanja, proučavanja i iskustva. Iz svega što znam i što sam iskusio izvukao sam zaključak da je uvijek bolje kada čovjek slobodno raspolaže svojim novcem, nego kada netko drugi to čini umjesto njega. U tom smislu potpuno se slažem s M. Friedmanom i mislim da je ekonomski model kojeg on razgovara najprimjereniji čovjeku, s obzirom na – ako hoćete – njegovu palu narav.

    Utopije ne postoje, savršeno pravedna društva ne postoje. Egalizam je iluzija i tlapnja. Nisu svi ljudi dobri, nisu svi solidarni i darežljivi. Moramo težiti najmanjem mogućem zlu, a ne težiti za idealnim uređenjem koje je neostvarivo. U tom smislu meni se čini da je upravo tržišno gospodarstvo (=kapitalizam) u državi sa ograničenom državnom vlašću (limited government) i slobodnim tržištem najbolji način da se to ostvari.

    Naravno, moguće je da sam u krivu. Ako mi itko ikada ponudi dovoljno jake argumente u kojima će mi demonstrirati da bi društvo bilo bolje ako bi ekonomske slobode bile manje, rado ću ih saslušati i promijeniti mišljenje. Za sada takve argumente nisam dobio, pa ostajem pri svom stavu.

Odgovori